arhiva vijesti

PROGRAM KLUBA SUFINANCIRA GRAD ZAGREB


MEĐUNARODNI PROGRAM KLUBA SUFINANCIRA MINISTARSTVO KULTURE RH


Zagreb salon

 

Izložba - Neda Rački i Zvonko Radičanin

U utorak 24. rujna 2013. u Fotoklubu Zagreb je simultano otvorenje dvaju izložbi. Izlažu Neda Rački i Zvonko Radičanin. Izložba Nede Rački zove se "Enigma varijacije", a Zvonka Radičanina "Zagreb otvorenih očiju". Otvorenje izložbi je u 19:30, izložbe ostaju otvorene do 5 listopada 2013.

Iz kataloga:
"Enigma varijacije"

Neda Rački, najnagrađivanija članica Fotokluba Zagreb na međunarodnim izložbama pod pokroviteljstvom Međunarodne federacije fotografskih umjetnosti, početkom 2013. godine stekla je počasno zvanje EFIAP/b (Excellence Fédération Internationale de l'Art Photographique, bronze), a predstavljena izložba rezultat je dosadašnje izlagačke djelatnosti. Riječ je o autorici visoke likovne kulture i umjetničke invencije, perfekcionistici koja voli likovnu čistoću i sklad fotografije te posjeduje profinjen osjećaj za selekciju i raspored elemenata unutar kadra. Iako je njezin tematski opus širok, njezina je stvaralačka virtuoznost dobila punu zvučnost u urbanoj odnosno uličnoj fotografiji koju prezentira na ovoj izložbi.

Kod stvaranja i komponiranja, bilo pojedinačne fotografije bilo cjelokupne izložbe, Neda često inspiraciju traži u djelima majstora fotografije, slikarstvu, glazbi, filmovima ili književnosti. Za pripremu i koncepciju najnovije izložbe inspiraciju je potražila u glazbenom djelu Enigma varijacije engleskog kompozitora Edwarda Elgara (1857–1934). Enigma varijacije djelo je za orkestar sastavljeno od 14 varijacija na jednu posebnu (skrivenu) temu. Svaka je varijacija zapravo portret jedne osobe, pa tako kompozitor uz svaku varijaciju navodi nadimak ili inicijale osobe koju glazbeno opisuje. Ako svaka varijacija pripada konkretnoj i poznatoj osobi, postavlja se pitanje - u čemu je zapravo enigma? Možda je to skrivena tema, možda neki simbol, književni motiv ili je sve to autorova igra? Do danas to još nije nitko odgonetnuo.

Dakle, naslov izložbe je jasan, njen sadržaj je vezan za Grad, konkretno za uličnu fotografiju. O tome Neda kaže: “Riječ je o izložbi u kojoj je glavni lik Grad - namjerno pisano velikim slovom jer je grad za mene živo biće, osoba koja ima svoj identitet, život, svoju povijest i budućnost, baš kao i ljudi. Svaki je grad dostojan poštovanja jer predstavlja najsloženiju čovjekovu tvorevinu, najsloženiju kompoziciju oblika i volumena u prostoru. Zgrade, dvorišta, ulice, trgovi, avenije i parkovi - njegova su vanjština, a građani, stanovnici, posjetitelji, prolaznici, lutalice – njegova su duša. Za mene nema velikih i malih gradova, lijepih, znamenitih ili beznačajnih. Dok boravim u nekom gradu, nisam turist, već njegov stanovnik, dio sam grada i volim ga svim srcem, baš kao što volim svoj Zagreb. Na mojim se fotografijama ne vide poznate vizure gradova koje sam posjetila i snimila, to su zaustavljeni trenuci života grada koji u sekundi okidanja postaju iluzija jer ih više u stvarnosti nema i postaju samo moje sjećanje. Trenuci su to gradske intime koje mi grad poklanja i čini se da su baš meni i mojem fotoaparatu namijenjeni. Upravo su ti trenuci u kojima nesvjesno tražim Zagreb postali okviri u kojima se redaju kadrovi koji nisu definirani određenim gradom i određenim vremenom. Svaka od fotografija mogla je biti snimljena u bilo kojem gradu”.

U čemu je onda enigma Nedine izložbe? Možda u naslovu, jer su i analitičari Elgarovog djela u naslovu tražili enigmu, ili je to samo autoričina igra, kao što neki smatraju za Elgarove varijacije. I Neda je postupila na sličan način kao Elgar. Fotografije koje je snimila u različitim gradovima Europe i Amerike označila je početnim slovom imena grada i godinom nastanka, a na gledatelju je da otkrije o kojem je gradu riječ, da možda riješi zagonetku!

Na kraju valja reći, Neda Rački je ovom izložbom predstavila zanimljiv, kreativan, samo svoj način izražavanja, inspiriran glazbenim djelom, sa željom da ispriča priču o Gradu i čovjeku, nesvakidašnjim senzibilitetom, simpatijama i glazbenom maštom.

Vinko Šebrek, AFIAP, ESFIAP
počasni predsjednik Fotokluba Zagreb



„Zagreb otvorenih očiju“
Za mnoge je ulično fotografiranje jedan od težih načina fotografiranja, zahtijeva da se u vrlo kratkom vremenu i nekontroliranim uvjetima usklade kompozicija i tehnička kvaliteta s pričom koja je u fokusu snimanja. Za neke je pak ulična fotografija samo brzo okidanje.
Za mene ulična fotografija je način opuštanja, vrsta zabave, ugodno i diskretno druženje s gradskim ulicama i slučajnim prolaznicima. Fotografiram onako kako osjećam i onako kako se osjećam ne razmišljajući pri tom o pravilima u fotografiji ili kako kršiti ta pravila. Fotografiram jednostavno zato što volim fotoaparatom zabilježiti vlastito viđenje stvarnosti, svoju subjektivnu stvarnost koja će učiniti moju fotografiju zanimljivom. Fotografijom želim zabilježiti svakodnevne prizore koji su kompozicijski čisti, često minimalistički jednostavni ali bez namjere da budu banalni ili sterilni. Netko je to lijepo nazvao poetski realizam. Trudim se snimiti neobičnu fotografiju nečeg običnog, višeslojnu i višeznačnu fotografiju u kojoj je priča važnija od kompozicije ili tehničke kvalitete.
Moj „Zagreb otvorenih očiju“ nije grad usamljenih ljudi, neprepoznatljivih likova pred udaljenim fasadama, moj Zagreb je grad ljudi koji u njemu žive i rade, grad ljudi koji se bave i sportom i glazbom, ljudi koji se smiju i tuguju, rađaju i umiru. Zavisno o mojem raspoloženju i mašti fotografije su bolje ili lošije ali da nema loših fotografija ne bi bilo ničeg novog što treba naučiti. Veliki francuski fotograf Robert Doisneau je rekao: „Kada bih znao kako se snimaju dobre fotografije stalno bi ih snimao“. Ali kako provjeriti vrijednost i kvalitetu fotografije i kako sam sebe korigirati i potaknuti na daljnji napredak? Jedan od rijetkih načina kako amaterski fotograf može provjeriti rezultate svog napredovanja je sudjelovanje na žiriranim izložbama. Potvrdu o vrijednosti mojih fotografija (stotrideset različitih fotografija, tristo primanja na salonima u pedeset zemalja svijeta na svim kontinentima, tridesetosam nagrada) dobio sam od onih koji žiriraju na međunarodnim izložbama pod pokroviteljstvom FIAP-a stekavši počasno zvanje EFIAP/bronca.
Fascinira me moć fotografije da doziva sjećanja i budi uspomene, dodirom mašte one postaju nešto živo. Mogu li one na svoj nenametljiv način probuditi i Vašu maštu? Ako na barem jednoj od izloženih fotografija osjetite njezin miris ili čujete njezin zvuk, ako u vama probudi neke emocije, znam da moj trud nije bio uzaludan.
Zvonko Radičanin